Saturday, November 28, 2009

Život nije ništa drugo do savršeno filmsko delo. Život piše savršene scenarije isprepletenih žanrova ljudske sudbine. Zamislimo mladog adolescenta koji poseduje sopstvena kola, sa 17 godina već studira, živi sam ili sa cimerima, radi i izdržava se samostalno, s vremena na vreme ode u bioskop ili na neku žurku... Prva slika koja će proleteti kroz glavu je svakako zapad, najčešće Amerika.

Reakcija: nerealno i dešava se samo u američkim tinejdžerskim filmovima.

Zamislimo potom već odraslog adolescenta koji i dalje živi sa svojim roditeljima, nije mu/joj ni na kraj pameti da se zaposli, živi od roditeljskog novčanika, glavna preokupacija u životu su mu/joj izlasci, kola i šta večeras obući. Fudbal i pivo sa drugarima ili trač kafenisanje sa drugaricama su “highlight of the day”. Slika i prilika srpskog “tinejdžerskog” filma.

Reakcija: e to je već realnije! Dobro došli u stvaran svet. Naravno da je zapadu lakše da promovišu takav način života kad su svetska sila i imaju bolju ekonomsku situaciju. Kad imaju organizovan sistem u kom se zna red. Kako bre ovde u zemlji nebeskog naroda da mi moji uzmu auto ili plate školovanje kad nemam ni za popodnevnu kafu, a kamoli za majicu iz Nju Jorkera!? Kad političari prestanu da nas pljačaju i kad kriminalci prestanu da vladaju – e onda ću moći da živim kao u filmu!

Ne zaboravimo pritom da smo mi Srbi i pametniji, i inteligentniji i snalažljiviji od američkih tinejdžera, samo život eto nije bio fer prema nama. Šta više ONI su krivi. Oduvek su ONI i bili krivi. Ali vremenom će i ONI pasti pa će videti kako je nama! A ko su zapravo ONI? Ceo život slušamo to ONI a da pritom nijednom nismo zaista definisali ko su ONI. Ne zna mama, ne zna ni sveznajući tata, ne zna google, ne zna ni Wikipedia. Ali da li je uopšte bitno! Nisam JA, već ONI.

Srpska ideologija “nebeskog naroda” zaslepela nas je toliko da smo počeli uzimati zdravo za gotovo sav intelekt koji posedujemo. A nismo ni svesni koliko ga posedujemo, tj. koliko smo ga posedovali. Dok se roditelji zamajavaju ocenama u školi, smatrajući da su ocene odlike pameti, zanemaruje se najvredniji kapital jedne države – intelekt.

Najpouzdanije merenje inteligencije, već 60 godina, vrše psiholozi Mense. Merodavnost je posledica nekoliko miliona testiranih ljudi. Jedini uslov za prijem je da je ostvaren takav rezultat na testu inteligencije, koji vas svrstava u gornjih 2% ukupne populacije, a koji izražen u koeficijentu inteligencije (IQ) iznosi 131 ili više po sadašnjoj, 133 ili više po Bineovoj, odnosno 148 ili više po Katelovoj skali.

 

U Srbiji je njih 5.000 ostvarilo taj skor. Od toga je darovitih oko 20 odsto.


Predsednik srpske Mense, Ranko Rajović naglašava da je znanje najveći resurs svake države. Najrazvijeniji i najbogatiji darovite „drže kao malo vode na dlanu”. A kako mi negujemo naše? Puštamo ih da se sami snalaze, uglavnom izvan granica svoje zemlje. Tek kad nešto postignu i svet čuje za njih, e onda ih patriotski nazivamo svojima i dičimo se njima. Dižemo noseve, paramo oblake tudjim imenom, dok tudje vlade i dalje finansiraju naše umove, rađajući još “intelektualnih zvezda”. Nije tako samo sa intelektualcima, već i sa sportistima. Savršen primeri su naši mladi teniseri koji su trenutno među top 10 tenisera sveta. Do juče niko nije čuo za njih, danas cela Srbije skandira njihova imena. A oni zarađuju milione izvan Srbije, žive u vilama izvan Srbije, kupuju u radnjama izvan granica Srbije…

Ostati ili otići??

Prema najnovijem istraživanju koje je sproveo Centar za alternativne studije, mladi ljudi u Srbiji suočavaju se sa nizom poteškoća, uključujući nezaposlenost, male plate, nedostatak stambenog prostora, zabrinjavajuće ekonomske izglede i prepreke napredovanju u karijeri. To su faktori koji dovode do odliva mozgova iz zemlje. Sociolog, Smiljka Tomanović, takođe je uradila opsežno istraživanje i zaključila da Srbiji generalno nedostaje osnovni uslov za individualizaciju -- nezavisnost od roditelja. Kao rezultat toga, mnogi mladi ljudi razvijaju strategiju odlaganja, kasneći u svemu, od završetka fakulteta do pronalaženja posla, stupanja u brak i dobijanja dece.

Odliv mozgova iz Srbije je reka bez povratka. Tokom devedesetih godina, u svet je u potrazi za boljim životom otišlo oko 300 hiljada stručnjaka od kojih se zanemarljivo mali broj vratio nakon petooktobarskih promena. Odliv mladih školovanih ljudi u svetske obrazovne centre i strane firme i danas se nastavlja.

Na pitanje “zašto” uglavnom sam dobila isti odgovor: “Želim bolje obrazovanje, bolji životni standard; želim da živim kao čovek i da me tako i tretiraju”. Mnogi su “preko” otišli sa sportskom stipendijom, poneki su otišli ostavivši iza sebe roditelje u dugovima, pojedini, veoma retki, su otišli protiv svoje volje, dok je najveći deo ostao u Srbiji prepušten samo sopstvenoj mašti.

Iznenađujuće je to što je većina mladih koji su učestvovali u anketi izjavila da nameravaju da se vrate u Srbiju i da nikako ne bi mogli ceo život da provedu bez nje. Otišli su u tuđe zemlje, daleko od porodica i prijatelja, i to je faktor koji će ih uvek vraćati u Srbiju. Ma kakvo god stanje da je u Srbji, domovina je domovina i tu će se uvek osećati najprijatnije.

Čak iako se trenutno tako ne osećate, kad odete daleko od sveg svojeg – shvatite koliko vam to fali i koliko to volite. Patriota ili ne, faktor DOM uvek vraća kući. Ili barem tako tvrde oni koji su dobili šansu da vide svet i iz prve ruke iskuse šta znači NE živeti u Srbiji.

Ljudska vrsta je oduvek bila i biće migraciona vrsta, sa kontinuitetom naseljavanja nenaseljenog. Od kolekve pa do groba u nama raste istrživački duh, koji u potpunosti treba ostvariti kroz obrazovanje, kulturu, umetnost i putovanja. Nije svaka jedinka ista. Neki će otići pa se nikad neće vratiti i bez doze nostalgije će se skrasiti na jednom mestu, dok će drugi proputovati sveta i veka al će na kraju završiti tamo gde su i počeli. Pojedinci će zauvek ostati u maštarenju, a neki će u nostalgiji provesti svoj život. Sve je to životni scenario koji treba ostvariti da bi sutra sa pravom rekli “ŽIVEO SAM”.

Film naše realnosti je onakav kakvog ga mi napišemo, uz ograničenje okruženja i trenutne situacije. Mladi u Srbiji jednostavno ne preuzimaju dovoljno inicijative. Zahvaljujući školskim ekskurzijama i nagradnim igrama, pojedinci vide i nešto više od svog sela, ali nažalost većina ostane zatrpana monotonijom života svoga okruženja. Naučeni da se plaše promena i večito sakriveni pod staklenim zvonom svojih roditelja, srpskim tinejdžerima ne preostaje ništa drugo nego da se prepuste trenutnoj klimi večitog “blejanja”, uz nadu da će novac jednog jutra početi da raste na drveću.

Friday, November 27, 2009

Svi su ljudi jednaki pred Bogom...?

Svi su ljudi jednaki pred Bogom. 

Ali su neki ”jednakiji” od drugih. 

Adam i Eva. Istočna Afrika i homosapiens. Koje god uverenje podržavali, kroz istoriju smo okarakterisani kao jednaki – duhovno i fizički. Ili smo barem u to bili uvereni poslednjih milion godina. Svi smo mi Božija deca i svaki čovek je drugome brat.

                                        U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.

          Nedavno je svoj amin Zakonu o zabrani diskriminacije dala i crkvena vlast Srbije. Neslana šala o sekularnosti države je konačno i običnim smrtnicima postala jasna, ali čini se – ni malo smešna. Kao što se većina zakona u Srbiji donosi i Zakon o zabrani diskriminacije je trebao biti zaključen preko noći, ali su ipak tradicionalne crkve i verske zajednice (kako su navedene u medijima) bile korak ispred. Uloživši primedbu na odredbe članova 18. i 21. crkvena vlast je uspešno odložila donošenje ovog Zakona, i time bacila u vodu višemesečni trud koji je uložen u nastajanje pomenutog zakona. Po principu ”Ajmo Jovo nanovo” nesuđeni Zakon će se korigovati, sa dodatnim akcentom na saglasnost crkve. I dok narod strpljivo čeka da bude prenesen preko praga Evropske Unije u sigurnim rukama srpske Vlade, zahtevi ”ovih ovde i onih tamo” nikako da se slože.

            Pod dirigentskom rukom svojih nadređenih, mediji su uspešno digli prašinu oko donošenja prava homoseksualaca. Da li je homoseksualnost bolest ili pravo na seksualno opredeljenje, dilema je koja je kreirana i ispraćena u skoro svim medijima? I pod tolikom prašinom izgubio se momenat gde je jedno značajnije pravo gradjana Srbije ugroženo – pravo na slobodu veroispovesti. Najviše se diskutovalo oko pritužbi crkava na odredbe člana 21. po kojima je zaštićeno pravo na izražavanje rodnog identiteta i seksualne orijentacije, uz kažnjavanje bilo kakvog diskriminatorskog postupanja. Ali, gde se u toj prašini zaboravilo na pritužbu na odredbe člana 18. kojima se garantuje sloboda na promenu veroispovesti? Kontradiktorno toj pritužbi odredjeni predstavnici pojedinih crkvi javno poriču crkveni monopolizam u Srbiji. Javno nazivaju sve ljude istim i jednakim pred Bogom, a istovremeno se u ime istog bore protiv takvih ljudi.

            I u kom trenutku se provukla diskriminacija netradicionalnih hrišćanskih crkvi kada su one nazvane verskim zajednicama? Iako su tako potpisane u medijima, ostalo je neobjašnjeno po kojim kriterijuma se jedna verska zajednica kvalifikuje kao crkva, a druga kao zajednica.

            U čijim mi to očima treba da budemo isti i jednaki? U Božijim ili u očima njegovih ovozemaljskih poslanika? Prvi se od nastanka sveta ne izjašnjava, dok ovi drugi stvaraju sliku idile koju potpisuju Božijim rukopisom. A i sami su samo ljudi. Isti i jednaki kao i sva ostala ”Božja deca”. Ili se možda, kao i kroz medije, kroz istoriju religije neprimetno provukao neki momenat u kom su oni proglašeni ”jednakijim” od ostalih?

            Usled dva potpuno različita, a ipak toliko slična razloga, narod je pustio lavovski krik u novonastalom medijskom cirkusu. Veliki broj gradjana, pod pritiskom homofobije, besno ne može da shvati kako neko uopšte može da pomisli da donese takav Zakon. Ostareli konzervisti i Titovi pioniri, ruku pod ruku, sa mamurnim navijačima, maloletnicima i tinejdzerima (koji se vraćaju iz noćnog života) sa bakljama i lopatama, zagrevaju se za rat protiv svoje izopačene i sramotne ”nebeske braće” . Za to vreme preostali deo pobunjenika, uplašen od mogućnosti rasturanja idile sekularne države, diže kuku i motiku na povremeno, ali naglo, uplitanje crkve u politički život Srbije. I dok nas jedni ubeđuju da smo demokratska, sekularna država koja vredno radi na unapređenju životnog standarda, a drug, nasuprot tome, uporno guraju nos tamo gde su im odavno pred istim, zalupljena vrata, narod kriče i arlauče, pali i lomi, divlja i pati. Glavni motiv za usvajanje Zakona o zabrani diskriminacije je što je on preduslov za stavljanje Srbije na ”belu šengensku listu”. A šta narod želi i misli? Koju poruku narod već godinama šalje pobunama, mitinzima, revolucijama... na kom mestu je taj motiv, ako to uopšte i jeste. Od kada u sekularnoj državi crkva predstavlja treći stalež koji učestvuje u vlasti ? 

            Dok svetska ekonomska kriza trese Zapad i Istok, Sever i Jug, srpska životna kriza i dalje cupka u istom mestu. Nama niko ne treba – mi smo sami sebi dovoljni. I to smo već mnogo puta pokazali i dokazali. ”Nebeski narod” je još jednom pokazao koliko je bolji od ostalih. Ako ništa drugo bar priznajemo, i to veoma glasno, da u Srbiji ipak nisu svi jednaki. Srpski božiji poslanici imaju zadatak da svoje ”stado ovaca”, kontradiktorno sami sebima, uvere u (ne)jednakost koja nas okružuje uz malu pomoć političkih moćnika i medija. Sekularna država u kojoj se crkva upliće u državne poslove, bolesni homoseksulaci koji ne mogu da se pričeste, ali mogu da dolaze svakodnevno na pokajanje sa alkoholičarima, narkomanima i ostalim zavisnicima, transeksualci koji su svoje seksualno opredeljenje opravdali pred Bogom i narodom promenom pola i tako dalje... i tako bliže...

                          U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. 

                            Amin.